::INTERVIEWS
NAJBOLJ LJUBIM SVOJO ŽENO
Deveteg marca bo v ljubljanski dvorani Tivoli nastopil najbolj popularni romski pevec in tekstopisec, ki je po svetu poznan tudi kot Kralj ciganske glasbe. Pred bližajočim koncertom objavljamo ekskluziven pogovor za naš tednik Žurnal.
Ali se veselite nastopa
v Sloveniji?
- Kako se ga ne bi, ko pa tako rad pridem k vam na obisk. Najbolj
všeč ste mi ljudje, ker ste tako gostoljubni in ne delate razlik med ljudmi
različnih narodnosti. Zdite se mi zelo neobremenjeni. Pri nas pa je tako, da
nekaterih avtorjev ne cenijo dovolj. Tudi mene nekateri »velikani« iz sveta
glasbe ne cenijo in priznavajo kot bi morali. V mislih imam predvsem glasbenike,
po domače povedano lopove, iz razvpite Pink televizije. Ne razumite me narobe,
ne sovražim televizije kot takšne. Na živce mi gredo ljudje, ki se smukajo tam
naokoli in vodijo takšen program. Iskreno povedano, tega preprosto ne morem
gledati več, ne prenesem tega. Napol goli izvajalci, ene in iste turbo pesmi in
pevci, ki ne opravičujejo svojega imena. Televizija živi od nekih kvazi
umetnikov, v resnici pa so tako zanič, da jih sam ne bi biti spustil pred
kamere. Mislite, da ima kdo glasbeno izobrazbo? Lepo vas prosim.
V življenju ste ogromno prepotovali, kje vam je bilo najbolj všeč?
- Zagotovo v Ameriki. Še posebej v New Yorku. Priznati moram, da mi
prej niso bili tako blizu, ker sem več ali manj samo nastopal in nisem imel časa
za oglede in druženje z ljudmi. Ko pa sem se pred kratkim tja odpravil
turistično, sem državo začutil drugače. Navdušen sem nad njihovo
svobodomiselnostjo in raznolikostjo. Kot da bi se znašel v pol raju.
Se vam
zdi, da je življenje glasbenikov v mestu ki nikoli ne spi, težko?
- Ja, seveda ni lahko življenje. Vendar pa morate vedeti, da nikjer
na svetu ni lahko. Se mi pa zdi, da imam sam še srečo, saj je kar precej ljudi
čez lužo, ki obožujejo romsko glasbo. Med mojim poslušalci je veliko
Argentincev, Bolivijcev, Mehičanov, celo Kitajcev na manjka. Slednji se ponavadi
sprašujejo v katerem jeziku prepevam.
Kaj
najbolj pritegne pri vaši glasbi?
- Čar je v posebnem romski ritem, ki sem si ga
pravzaprav izmislil jaz. Gre za mešanico sambe in rumbe. Po svetu sem dobil že
vrsto posnemovalcev.
V
svoji karieri ste sodelovali s številnimi priznanimi izvajalci, tudi Slovenci?
- Res je, kar nekajkrat sem nastopal s Šukarji.
Najbolj sta mi v spominu ostala nastopa v Mariboru in Celju. Sicer pa po svetu
nastopam za vse, ki me povabijo. Običajno gre za ljudi, ki so začutili mojo
glasbo in so si me zaželeli slišati v živo.
Vaša
glasba je mešanica romske-etno glasbe in jazza. Kako bi jo vi ocenili?
- Iskreno povedano se trenutno bolj pod vplivom latino ritmov. Moja romska
glasba je v zadnjem času prežeta s samba-rumba ritmom. Ljudem je zelo všeč in jo
radi poslušajo. Nasploh pa imam občutek, da je »latino« glasba dandanes v svetu
na splošno zelo popularna. Tudi slovenska publika bo lahko uživala v vročih
ritmih.
Kakšen odnos pa sicer gojite do jazza?
- Jazz mi je zelo pri srcu. Tam so tudi moji začetki, hkrati pa se
moramo zavedati, da pravzaprav vsa zabavna glasba črpa svoje elemente iz jazza.
Zadnje čase sem sicer bolj pristaš bluesa in sambe, a tudi to je na nek način
jazz. Od nekdaj sta mi bila všeč Luis Armstrong in igralsko-pevska legenda Frank
Sinatra. Od nekoliko starejših glasbenih velikanov pa občudujem francoske
šansonjerje, všeč so mi tudi napolitanske pesmi.
Kaj pa
kontrabas, ki ste igrali kot najstnik, še kdaj primete v roke?
- Samo takrat, ko se kateremu od spremljajočih
glasbenikov ne posreči pravilen ton. (smeh) Potem vstanem, primem inštrument in
pokažem kateri ton želim.
Kakšno
glasbo poslušate doma?
- Všeč mi je Mišo Kovač, Tereza Kesovija ali pa na
primer Josipo Lisac. To so res izjemni posamezniki.
Kaj
nam lahko poveste o svojem albumu Romano raj?
- To je svetovna stvar. Slišite jo resnično lahko
širom po svetu. Plošča je bila prodana v ogromnih količinah, pri nas v Nišu je
sploh ni mogoče kupiti. Največjo prodajo pa beležimo na ameriškem trgu.
Nedavno smo praznovali dan zaljubljenih in če se ne motim ste zaradi ljubezni,
kot devetnajstletni fant, celo pobegnili iz vojske?
- (smeh) Če ne bi bilo ljubezni, ne bi bilo mene. Ne
predstavljam si kako bi preživel brez ljubezni. Nekoga moraš ljubiti, da bi
obstal. Svojo ženo ljubim najbolj na celem svetu.
Čisto
za konec, kaj želite sporočiti občinstvu, ki vam bo prisluhnilo v ljubljanski
Hali Tivoli?
- Občinstvu lahko obljubim, da bodo nad koncertom
zadovoljni, saj bosta glasba in petje vrhunska. Poslušalci, ki me spremljajo že
dlje časa vedo, da jih ne bom razočaral. Obetate si lahko odličen koncert
izvrstnih in izbranih romskih pesmi.
Pestro živlenje
71-letni Šaban Bajramoivić je bil kot mlad fant obsojen na triletno zaporno kazen na Golem otoku. Ker je na vojnem sodišču kasneje izjavil, da ga nihče ne more obsoditi toliko kot on lahko zdrži in prenese, so mu kazen povečali na 5 let in pol. A Šabanu to ni vzelo volje. Na Golem otoku je ustanovil »zaporniški« orkester, kjer so povečini igrali jazz. Danes pove, daje bil nesrečni otok zanj pravzaprav največja šola življenja, saj se je tam izgradil kot oseba in utrdil svoj način razmišljanja, kar lahko nedvomno prištejemo tudi temi, da je v tistem obdobju prebral več kot 10. tisoč knjig. Med avtorji mu je še danes najbolj pri srcu iskrenost pisanja slovitega Ernesta Hemnigwaya. (Ana Gajič, Žurnal)
OSTALO JE NA ROMIMA DA ISPRIČAJU
SVOJU PRIČU
Ne samo da ga energija ne napušta, već najpoznatiji pevač romske
muzike Šaban Bajramović priprema novi album sa Dobrovoljnim kovačkim društvom,
sa kojim će sledeće nedelje nastupiti i na muzičkom festivalu “Exit”. Biće to
album sa Šabanovim pesmama urađenim u maniru latino kuban džeza. Nazivaju ga Net
King Kolom iz Niša, njegove kompozicije sviraju i pevaju mnogi muzičari sa svih
kontinenata, svrstan je među deset najboljih bluz pevača u svetu, pevao je za
Tita i Nehrua i Indiru Gandi... U poslednje vreme karijera mu još napreduje, i
ima značajno mesto na njorld music sceni. Romska muzika, na čelu sa Šabanom
Bajramovićem, utemeljila se kao integralni deo ovog muzičkog žanra.
Šta je to što razlikuje romsku
muziku od ostalih, šta je to čini specifičnom?
- Predviđao sam da će ciganska muzika da uđe u svet muzike i da će
biti popularna. Svet se zasitio svega, ništa novo nije imalo da se kaže, ostalo
je na Romima da ispričaju svoju priču. Zato je ovakva muzika, kao i pleh muzika
koja je sve traženija, egzotična. Naravno kljična stvar je duša. Romima je
muzika život i oni su joj se celi posvetili. Mislim da to svi mogu da osete. Na
moje koncerte dolaze različiti ljudi i različite nacije i svi osete to što
muzika prenosi. Siguran sam da svi mogu da osete tu nit.
Svrstali su vas u sam krem
“muzike sveta” ...
- Nikada nisam rekao da pripadam toj muzici. Drugi su me svrstali u
svetsku muziku i rekli da sam treći među muzičarima. Nije bitno koji sam, ja o
tome ne razmišljam, znam samo da sam bluzista.
Šta za vas znači muzika i da li je to bilo vaš jedini put u životu?
- Opredelio sam se za muziku jer je ona jedna božija stvar. Nikada
nisam gledao kako to drugi rade, već sam muziku posmatrao iz svog ugla. Samo sam
njome i želeo da se bavim u životu. Mislim da se čovek rađa ili ne rađa za
muziku. Naravno ima i nekih pevača koji su nabeđeni i misle da znaju da pevaju,
ali oni ne doživljavaju muziku na pravi način.
Od 1964 ste na estradi,
koliko vas je ona promenila kao čoveka?
- Mislim da me estrada nije ništa promenila. Rekao bih da sam ostao
isti. Moža se ona malo promenila, ali je uvek bila surova, jer su menadžeri uvek
grabili za sebe, ne razmišljajući o pevačima. Snove nisam ostvario. Niko se
recimo u mom rodnom Nišu nije se setio nakon što sam se 40 godina bavio muzikom
da kaže “Šabane evo zaslužio si penziju”. Kako da budem zadovoljan?
Koja je razlika pevati na svadbama
ili u kafani, i na koncertu, recimo u Parizu?
- Velika je razlika i više volim da pevam na koncertima, jer pevaš
ono što si pripremio i niko ti se ne meša u to, a u kafani te može neko terati
da sviraš i pevaš celu noć i da na kraju dobiješ batina ako to ne uradiš. Nekada
je bilo drugačije. Kafane su imale drugi šmek i boeme koji poštuju ljude. Sada
je drugačije i takve kafane se zatvaraju. Mnoge poznate kafane više ne postoje.
Pre je bilo i para koliko hoćesš. Mogao si da se igraš. Ja sam menjao tadašnjih
milion dinara i “crvendaće” delio po ulici. Nekada nisi znao gde da sviraš
koliko je posla bilo i svirao sam po nekoliko vašara dnevno.
Romi generalno
loše žive iako je njihova kultura sve popularnija. Koji je glavni problem romske
zajednice?
- Uglavnom su Romi sami sebi problem i to se ne može rešiti lako
zato što ima naših Romića koji su grabežljivi. I ono što se da sirotinji oni
hoće da uzmu. Na primer ja vidim da u Novom Sadu ima emisija na romskom jeziku.
Ti ljudi godinama rade i ništa nisu ostvarili, jer Romi sami zloupotrebljavaju
svoja prava. Recimo kod nas u Nišu, zloupotrebljavaju se romska prava jer su se
za vođe nabile lopurde i naši stariji ljudi koji nemaju od čega da žive,
dobijaju drva i razne pakete i posle im njihovi sve uzimaju. Ni to im ne da
Društvo Roma. Falš ljudi rade sa romskim zajednicama i samo ih koriste. To je
moje mišljenje. I dok god je tako za Rome neće biti bolje.
Kao kum svim Roma radite li vi
nešto da se unapredi život vaših sunarodnika?
- Ne. Šta ja mogu da uradim? Imam sedamdeset godina. Jedino što sam
mogao je da pokažem svojim primerom da može drugačije.
(Aleksandra
Vidanović, Dnevnik)
CELOG ŽIVOTA PRAŠTAM
Talenat i dušu Šabana Bajramovića teško je ne prepoznati i osetiti. Poštuju ga svi – i “beli” i oni drugi, i džezeri i narodnjaci... To se najbolje pokazalo na promociji novog albuma “Romano raj”, održanoj prošle nedelje u Beogradu, na kojoj je najavljen i koncert u Centru “Sava” 15. decembra. Šaban je pokazao da ume da peva i kada su njegove pesme “prepakovane” u džez ili rege aranžmane i da u svakoj muzičkoj priči ostaje car (kako su ga nazvali neki od prisutnih, a niko se nije bunio). Zanimljivo je da je direktor projekta Bajramovićev sugrađanin Zoran Živković, nekada gradonačelnik Niša, a kasnije i premijer. Skroman i neposredan, Šaban je, iako narušenog zdravlja, i sa privatnim problemima (supruga mu je u bolnici), rado dao intervju za TV novosti.
Koliko vam je
trebalo da otpevate album?
- Pa, to je
sve bilo uvežbano. Otpevao sam za nedelju dana.
Kako je bilo raditi sa
džezerima?
- Pa, slušajte, oni su se uplašili kako će da odsviraju i da li ću ja moći da
pevam na ono što odsviraju. U stvari, nisu oni mene pratili, nego ja njih. Morao
sam da čekam svaku njihovu sinkopu, svaki udar, da uđem na vreme, jer je teško
sve to uskladiti.
Kako osetite da sa nekim
možete da radite, da je neko umetnik?
- To se čuje. Jedno je svadba ili vašar, a drugo je umetnost, bina, koncert. Za
kasetu, za ploču, ipak moraš da nađeš profesionalce, to ne može svako.
Kada ste bili u bolnici
pre tri–četiri godine, rekli ste da ste komponovali tridesetak pesama najboljih
do sada. Da li su to sad ove pesme?
- Jeste, ima tih pesama.
Šta je bilo sa suđenjem
sa Sokojem? Tužili su vas za uvredu, zato što ste se bunili zbog malih tantijema
koje dobijate...
- Da, bio sam na sudu, pa sudija hteo njih da sudi! Kaže: “Kako vas nije sramota?
Čoveka opljačkaste, pa ga još dovedete na sud!”.
Pa, da li se nešto
promenilo?
- Pa, ništa, pomirili se. Ovaj sudija kaže: “Ako se ne pomirite vas ću da
u'apsim!”
Dobijate li sada nešto od
Sokoja?
- Onako, neke pare bezveze. Pa, ne možeš da dobiješ za šest-sedam meseci sto
evra ili pet-šest hiljada. To je poniženje, ništa drugo.
Da li Zorana Živkovića
poznajete od ranije?
- Rođeni smo u Nišu.
Znate li da je odlučio da
pokrene inicijativu da dobijete nacionalnu penziju? Znači li vam to?
- Kako da ne! Zaslužio sam, što da mi ne daju?
Proglašeni ste za
jednog od desetorice najboljih bluz pevača sveta po magazinu Tajm. Jeste li
slušali i pevali bluz?
- Jesam, pa ne bi me proglasili da nisam! Pevao sam svuda u svetu.
Jedan deda vam je bio
trgovac konjima...
- Vi ste me prvi pitali za to. E, pa nije, otac moje majke svirao je gajde u
Radio Sofiji. E, ja sam na njega, majka mi je Bugarka, i ona je lepo pevala. Ja
sam se na njega “metnuo”.
O čemu govore vaši
tekstovi?
- O ciganskom životu, ljubavi, kada se vole, kada se rastave, kad umire voljeni...
To su tako divne kompozicije, tako lepe reči, i žao mi je što mi nisu napisali
tekstove i na srpskom. Nisam mutav pa da ne mogu da pevam na srpskom! Nadam se
da će da dodaju i to kada bude štampan drugi tiraž.
Da li je pesma
“Milica” posvećena vašoj ženi?
- Da, žena mi se zove Milica.
Pa, je li za nju
pesma?
- Ma, nisam o tome razmišljao. Trebalo je da se zove “Mimice”, i onda su rekli
ovi: nemoj, otpevaj “Milice”.
Da li ta reč nešto znači ili je ime?
- Tako mi je legao tekst (smeh).
Imate četiri ćerke i, prema poslednjim informacijama, sedmoro unučadi. A sada?
- Dvanaestoro!
Da li je neko od
njih nasledio muzički talenat?
- Nije, oni neće da budu muzičari.
Kakav ste deda? Provodite
li vreme sa unučićima?
- Pa, naravno, kad god mogu, ali retko ih viđam. Tri ćerke žive u Nemačkoj,
jedna u Danskoj, tako da redovno viđam samo jedno unuče, koje živi sa nama.
Možete li da se setite
koliko ste zemalja, otprilike, obišli?
- Još nisam bio u Japanu i Kini.
I koja vam se najviše
svidela?
- Amerika. To je zemlja snova.
Severna ili Južna?
- Obe!
Kako se pripremate za
koncert?
- Nema šta da se pripremam, ja ću to da pevam kao ništa!
Pred kime vam je bila
najveća čast da pevate? Da li ste pred nekim imali tremu?
- Nisam imao tremu, što bih imao? To nije kao kad igraš loptu pa promašiš. Nema
čega da se plašiš.
Hvalili su vas
javno mnogi pevači, glumci, političari, čije pohvale su vam najdraže?
- Političare baš ne volim (smeh), a najviše volim kad me pohvale novinari, kada
napišu ono što imam u glavi, a ne kada izmisle šta njima odgovara.
A koga biste vi pohvalili
na ovoj muzičkoj sceni?
- Ja ne znam zašto tu decu Granda toliko hvališu, kada su to neke “divlje” pesme
koje im prave. Ne možemo time da se probijamo u svet. Oni im daju mikrofon, a ja
bih im dao cucle! A dobar je Šaban Šaulić, pa ove naše žene koje lepo pevaju.
Snežana Đurišić je velika, pa Verica Šerifović, Nada Topčagić... Ima žena koje
iz duše pevaju. A ne osuđujem ja nikoga, svako se bori kako ume. Samo da malo
pripaze na to da naprave dobre kompozicije sa kojima može da se ide na
Evroviziju. A ne da svira violinu neko ko dođe ko zna odakle, da se uzme deo
turski, deo grčki, pa se samo napiše tekst.
Koje sve instrumente
svirate?
- Svirao sam klasičan bas i to sam dobro svirao, ali čim sam počeo da pevam
batalio sam. Pa, ne možeš da zaradiš sa basom. Onda sam počeo da pišem pesme i
tako...
Šta vam je najvažnije u
životu? Porodica, muzika...
- Normalno, prva je porodica. Jer, da nije bilo porodice, možda ne bih bio to
što jesam. A što se muzike tiče, različite stvari ljude teraju - nekoga
nemaština, a nekoga bogatstvo. Ako si bogat, nije važno kako pevaš, kao što sad
rade – plaćaju kasete, ploče, da se vide na televiziji. Oni sa televizije
uzimaju pare, bogate se, a ovi drugi dobijaju slavu.
Kako se održava brak? Vi
ste sa svojom Milicom tolike godine.
- Kako da vam kažem, ona je prihvatila taj život. I malo je tih žena koje su
ostale sa jednim čovekom kao nas dvoje trideset godina. Naši Romići žene se po
petnaest puta, a pogotovo kad se uzimaju pevačica i pevač. I onda tu nema braka.
Moja žena bila je svesna da moram da idem da radim. Bilo je ljubomore, normalno,
neki put ostanem malo duže, ali znao sam to da uskladim.
Zbog ljubavi ste završili
na Golom Otoku, kada ste zbog devojke pobegli iz vojske...
- Mlad čovek, 20 godina, pa ne razmišlja. Nisam znao da će tako da ispadne.
A da ste znali šta
će vam se desiti, da li biste isto uradili?
- Taman posla!
Da li se osećate kao
zvezda?
- Nikada nisam. Nikad! Ja sam jedan običan čovek. Čak i ne želim da me ljudi
tako “drže”. Više volim da me cene kao druga, kao prijatelja, nego kao pevača,
nekoga ko je nešto više od njih.
Šta mislite, da li ste
zaradili onoliko koliko vredite?
- Nisam, ali nije bitno, lepo mi je i ovako. Imam 70 godina, a nisam mrava
zgazio, a to niko ne zna. Jedno 200 kompozicija mi je ukradeno, pevaju ih
takoreći deca, ali i renomirani pevači. Sramota me da ih tužim, da im smetam. A
da sam ja nekom uzeo kompoziciju, stavili bi me u zatvor.
Možda je ipak trebalo da
ih tužite?
- Šta ćete kad je situacija takva da zbog pesme ili para možeš da izgubiš život?
Najbolje je biti fin.
Lako praštate?
- Celog života praštam.
I onda vam je dobro?
- Onda ne brinem uopšte.
(TV Novosti)