::INTERVIEWS

  
   
NAJBOLJ LJUBIM SVOJO ŽENO
 

             Deveteg marca bo v ljubljanski dvorani Tivoli nastopil najbolj popularni romski pevec in tekstopisec, ki je po svetu poznan tudi kot Kralj ciganske glasbe. Pred bližajočim koncertom objavljamo ekskluziven pogovor za naš tednik Žurnal.

             Ali se veselite nastopa v Sloveniji?
            - Kako se ga ne bi, ko pa tako rad pridem k vam na obisk. Najbolj všeč ste mi ljudje, ker ste tako gostoljubni in ne delate razlik med ljudmi različnih narodnosti. Zdite se mi zelo neobremenjeni. Pri nas pa je tako, da nekaterih avtorjev ne cenijo dovolj. Tudi mene nekateri »velikani« iz sveta glasbe ne cenijo in priznavajo kot bi morali. V mislih imam predvsem glasbenike, po domače povedano lopove, iz razvpite Pink televizije. Ne razumite me narobe, ne sovražim televizije kot takšne. Na živce mi gredo ljudje, ki se smukajo tam naokoli in vodijo takšen program. Iskreno povedano, tega preprosto ne morem gledati več, ne prenesem tega. Napol goli izvajalci, ene in iste turbo pesmi in pevci, ki ne opravičujejo svojega imena. Televizija živi od nekih kvazi umetnikov, v resnici pa so tako zanič, da jih sam ne bi biti spustil pred kamere. Mislite, da ima kdo glasbeno izobrazbo? Lepo vas prosim.

             V življenju ste ogromno prepotovali, kje vam je bilo najbolj všeč?
            - Zagotovo v Ameriki. Še posebej v New Yorku. Priznati moram, da mi prej niso bili tako blizu, ker sem več ali manj samo nastopal in nisem imel časa za oglede in druženje z ljudmi. Ko pa sem se pred kratkim tja odpravil turistično, sem državo začutil drugače. Navdušen sem nad njihovo svobodomiselnostjo in raznolikostjo. Kot da bi se znašel v pol raju.

            Se vam zdi, da je življenje glasbenikov v mestu ki nikoli ne spi, težko?
            - Ja, seveda ni lahko življenje. Vendar pa morate vedeti, da nikjer na svetu ni lahko. Se mi pa zdi, da imam sam še srečo, saj je kar precej ljudi čez lužo, ki obožujejo romsko glasbo. Med mojim poslušalci je veliko Argentincev, Bolivijcev, Mehičanov, celo Kitajcev na manjka. Slednji se ponavadi sprašujejo v katerem jeziku prepevam.

            Kaj najbolj pritegne pri vaši glasbi?
            - Čar je v posebnem romski ritem, ki sem si ga pravzaprav izmislil jaz. Gre za mešanico sambe in rumbe. Po svetu sem dobil že vrsto posnemovalcev.

            V svoji karieri ste sodelovali s številnimi priznanimi izvajalci, tudi Slovenci?
            - Res je, kar nekajkrat sem nastopal s Šukarji. Najbolj sta mi v spominu ostala nastopa v Mariboru in Celju. Sicer pa po svetu nastopam za vse, ki me povabijo. Običajno gre za ljudi, ki so začutili mojo glasbo in so si me zaželeli slišati v živo.

            Vaša glasba je mešanica romske-etno glasbe in jazza. Kako bi jo vi ocenili?
             - Iskreno povedano se trenutno bolj pod vplivom latino ritmov. Moja romska glasba je v zadnjem času prežeta s samba-rumba ritmom. Ljudem je zelo všeč in jo radi poslušajo. Nasploh pa imam občutek, da je »latino« glasba dandanes v svetu na splošno zelo popularna. Tudi slovenska publika bo lahko uživala v vročih ritmih.

             Kakšen odnos pa sicer gojite do jazza?
            - Jazz mi je zelo pri srcu. Tam so tudi moji začetki, hkrati pa se moramo zavedati, da pravzaprav vsa zabavna glasba črpa svoje elemente iz jazza. Zadnje čase sem sicer bolj pristaš bluesa in sambe, a tudi to je na nek način jazz. Od nekdaj sta mi bila všeč Luis Armstrong in igralsko-pevska legenda Frank Sinatra. Od nekoliko starejših glasbenih velikanov pa občudujem francoske šansonjerje, všeč so mi tudi napolitanske pesmi.

            Kaj pa kontrabas, ki ste igrali kot najstnik, še kdaj primete v roke?
            - Samo takrat, ko se kateremu od spremljajočih glasbenikov ne posreči pravilen ton. (smeh) Potem vstanem, primem inštrument in pokažem kateri ton želim.

            Kakšno glasbo poslušate doma?
            - Všeč mi je Mišo Kovač, Tereza Kesovija ali pa na primer Josipo Lisac. To so res izjemni posamezniki.

            Kaj nam lahko poveste o svojem albumu Romano raj?
            - To je svetovna stvar. Slišite jo resnično lahko širom po svetu. Plošča je bila prodana v ogromnih količinah, pri nas v Nišu je sploh ni mogoče kupiti. Največjo prodajo pa beležimo na ameriškem trgu.

            Nedavno smo praznovali dan zaljubljenih in če se ne motim ste zaradi ljubezni, kot devetnajstletni fant, celo pobegnili iz vojske?
            - (smeh) Če ne bi bilo ljubezni, ne bi bilo mene. Ne predstavljam si kako bi preživel brez ljubezni. Nekoga moraš ljubiti, da bi obstal. Svojo ženo ljubim najbolj na celem svetu.

            Čisto za konec, kaj želite sporočiti občinstvu, ki vam bo prisluhnilo v ljubljanski Hali Tivoli?
            - Občinstvu lahko obljubim, da bodo nad koncertom zadovoljni, saj bosta glasba in petje vrhunska. Poslušalci, ki me spremljajo že dlje časa vedo, da jih ne bom razočaral. Obetate si lahko odličen koncert izvrstnih in izbranih romskih pesmi.

            Pestro živlenje

            71-letni Šaban Bajramoivić je bil kot mlad fant obsojen na triletno zaporno kazen na Golem otoku. Ker je na vojnem sodišču kasneje izjavil, da ga nihče ne more obsoditi toliko kot on lahko zdrži in prenese, so mu kazen povečali na 5 let in pol. A Šabanu to ni vzelo volje. Na Golem otoku je ustanovil »zaporniški« orkester, kjer so povečini igrali jazz. Danes pove, daje bil nesrečni otok zanj pravzaprav največja šola življenja, saj se je tam izgradil kot oseba in utrdil svoj način razmišljanja, kar lahko nedvomno prištejemo tudi temi, da je v tistem obdobju prebral več kot 10. tisoč knjig. Med avtorji mu je še danes najbolj pri srcu iskrenost pisanja slovitega Ernesta Hemnigwaya.  (Ana Gajič, Žurnal)



OSTALO JE NA ROMIMA DA ISPRIČAJU SVOJU PRIČU

           
       
     Ne samo da ga energija ne napušta, već najpoznatiji pevač romske muzike Šaban Bajramović priprema novi album sa Dobrovoljnim kovačkim društvom, sa kojim će sledeće nedelje nastupiti i na muzičkom festivalu “Exit”. Biće to album sa Šabanovim pesmama urađenim u maniru latino kuban džeza. Nazivaju ga Net King Kolom iz Niša, njegove kompozicije sviraju i pevaju mnogi muzičari sa svih kontinenata, svrstan je među deset najboljih bluz pevača u svetu, pevao je za Tita i Nehrua i Indiru Gandi... U poslednje vreme karijera mu još napreduje, i ima značajno mesto na njorld music sceni. Romska muzika, na čelu sa Šabanom Bajramovićem, utemeljila se kao integralni deo ovog muzičkog žanra.

            Šta je to što razlikuje romsku muziku od ostalih, šta je to čini specifičnom?
            - Predviđao sam da će ciganska muzika da uđe u svet muzike i da će biti popularna. Svet se zasitio svega, ništa novo nije imalo da se kaže, ostalo je na Romima da ispričaju svoju priču. Zato je ovakva muzika, kao i pleh muzika koja je sve traženija, egzotična. Naravno kljična stvar je duša. Romima je muzika život i oni su joj se celi posvetili. Mislim da to svi mogu da osete. Na moje koncerte dolaze različiti ljudi i različite nacije i svi osete to što muzika prenosi. Siguran sam da svi mogu da osete tu nit.

            Svrstali su vas u sam krem “muzike sveta” ...
            - Nikada nisam rekao da pripadam toj muzici. Drugi su me svrstali u svetsku muziku i rekli da sam treći među muzičarima. Nije bitno koji sam, ja o tome ne razmišljam, znam samo da sam bluzista.

            Šta za vas znači muzika i da li je to bilo vaš jedini put u životu?
            - Opredelio sam se za muziku jer je ona jedna božija stvar. Nikada nisam gledao kako to drugi rade, već sam muziku posmatrao iz svog ugla. Samo sam njome i želeo da se bavim u životu. Mislim da se čovek rađa ili ne rađa za muziku. Naravno ima i nekih pevača koji su nabeđeni i misle da znaju da pevaju, ali oni ne doživljavaju muziku na pravi način.

            Od 1964 ste na estradi, koliko vas je ona promenila kao čoveka?
            - Mislim da me estrada nije ništa promenila. Rekao bih da sam ostao isti. Moža se ona malo promenila, ali je uvek bila surova, jer su menadžeri uvek grabili za sebe, ne razmišljajući o pevačima. Snove nisam ostvario. Niko se recimo u mom rodnom Nišu nije se setio nakon što sam se 40 godina bavio muzikom da kaže “Šabane evo zaslužio si penziju”. Kako da budem zadovoljan?

            Koja je razlika pevati na svadbama ili u kafani, i na koncertu, recimo u Parizu?
            - Velika je razlika i više volim da pevam na koncertima, jer pevaš ono što si pripremio i niko ti se ne meša u to, a u kafani te može neko terati da sviraš i pevaš celu noć i da na kraju dobiješ batina ako to ne uradiš. Nekada je bilo drugačije. Kafane su imale drugi šmek i boeme koji poštuju ljude. Sada je drugačije i takve kafane se zatvaraju. Mnoge poznate kafane više ne postoje. Pre je bilo i para koliko hoćesš. Mogao si da se igraš. Ja sam menjao tadašnjih milion dinara i “crvendaće” delio po ulici. Nekada nisi znao gde da sviraš koliko je posla bilo i svirao sam po nekoliko vašara dnevno.

            Romi generalno loše žive iako je njihova kultura sve popularnija. Koji je glavni problem romske zajednice?
            - Uglavnom su Romi sami sebi problem i to se ne može rešiti lako zato što ima naših Romića koji su grabežljivi. I ono što se da sirotinji oni hoće da uzmu. Na primer ja vidim da u Novom Sadu ima emisija na romskom jeziku. Ti ljudi godinama rade i ništa nisu ostvarili, jer Romi sami zloupotrebljavaju svoja prava. Recimo kod nas u Nišu, zloupotrebljavaju se romska prava jer su se za vođe nabile lopurde i naši stariji ljudi koji nemaju od čega da žive, dobijaju drva i razne pakete i posle im njihovi sve uzimaju. Ni to im ne da Društvo Roma. Falš ljudi rade sa romskim zajednicama i samo ih koriste. To je moje mišljenje. I dok god je tako za Rome neće biti bolje.   

            Kao kum svim Roma radite li vi nešto da se unapredi život vaših sunarodnika?
            - Ne. Šta ja mogu da uradim? Imam sedamdeset godina. Jedino što sam mogao je da pokažem svojim primerom da može drugačije.
(
Aleksandra Vidanović, Dnevnik)


CELOG ŽIVOTA PRAŠTAM

            Talenat i dušu Šabana Bajramovića teško je ne prepoznati i osetiti. Poštuju ga svi – i “beli” i oni drugi, i džezeri i narodnjaci... To se najbolje pokazalo na promociji novog albuma “Romano raj”, održanoj prošle nedelje u Beogradu, na kojoj je najavljen i koncert u Centru “Sava” 15. decembra. Šaban je pokazao da ume da peva i kada su njegove pesme “prepakovane” u džez ili rege aranžmane i da u svakoj muzičkoj priči ostaje car (kako su ga nazvali neki od prisutnih, a niko se nije bunio). Zanimljivo je da je direktor projekta Bajramovićev sugrađanin Zoran Živković, nekada gradonačelnik Niša, a kasnije i premijer. Skroman i neposredan, Šaban je, iako narušenog zdravlja, i sa privatnim problemima (supruga mu je u bolnici), rado dao intervju za TV novosti.

            Koliko vam je trebalo da otpevate album?
            - Pa, to je sve bilo uvežbano. Otpevao sam za nedelju dana.

            Kako je bilo raditi sa džezerima?
            - Pa, slušajte, oni su se uplašili kako će da odsviraju i da li ću ja moći da pevam na ono što odsviraju. U stvari, nisu oni mene pratili, nego ja njih. Morao sam da čekam svaku njihovu sinkopu, svaki udar, da uđem na vreme, jer je teško sve to uskladiti.

            Kako osetite da sa nekim možete da radite, da je neko umetnik?
            - To se čuje. Jedno je svadba ili vašar, a drugo je umetnost, bina, koncert. Za kasetu, za ploču, ipak moraš da nađeš profesionalce, to ne može svako.

            Kada ste bili u bolnici pre tri–četiri godine, rekli ste da ste komponovali tridesetak pesama najboljih do sada. Da li su to sad ove pesme?
            - Jeste, ima tih pesama.

            Šta je bilo sa suđenjem sa Sokojem? Tužili su vas za uvredu, zato što ste se bunili zbog malih tantijema koje dobijate...
            - Da, bio sam na sudu, pa sudija hteo njih da sudi! Kaže: “Kako vas nije sramota? Čoveka opljačkaste, pa ga još dovedete na sud!”.

            Pa, da li se nešto promenilo?
            - Pa, ništa, pomirili se. Ovaj sudija kaže: “Ako se ne pomirite vas ću da u'apsim!”

            Dobijate li sada nešto od Sokoja?
            - Onako, neke pare bezveze. Pa, ne možeš da dobiješ za šest-sedam meseci sto evra ili pet-šest hiljada. To je poniženje, ništa drugo.

            Da li Zorana Živkovića poznajete od ranije?
            - Rođeni smo u Nišu.

            Znate li da je odlučio da pokrene inicijativu da dobijete nacionalnu penziju? Znači li vam to?
            - Kako da ne! Zaslužio sam, što da mi ne daju?

            Proglašeni ste za jednog od desetorice najboljih bluz pevača sveta po magazinu Tajm. Jeste li slušali i pevali bluz?
            - Jesam, pa ne bi me proglasili da nisam! Pevao sam svuda u svetu.

            Jedan deda vam je bio trgovac konjima...
            - Vi ste me prvi pitali za to. E, pa nije, otac moje majke svirao je gajde u Radio Sofiji. E, ja sam na njega, majka mi je Bugarka, i ona je lepo pevala. Ja sam se na njega “metnuo”.

            O čemu govore vaši tekstovi?
            - O ciganskom životu, ljubavi, kada se vole, kada se rastave, kad umire voljeni... To su tako divne kompozicije, tako lepe reči, i žao mi je što mi nisu napisali tekstove i na srpskom. Nisam mutav pa da ne mogu da pevam na srpskom! Nadam se da će da dodaju i to kada bude štampan drugi tiraž.

            Da li je pesma “Milica” posvećena vašoj ženi?
            - Da, žena mi se zove Milica.

            Pa, je li za nju pesma?
            - Ma, nisam o tome razmišljao. Trebalo je da se zove “Mimice”, i onda su rekli ovi: nemoj, otpevaj “Milice”.

            Da li ta reč nešto znači ili je ime?
            - Tako mi je legao tekst (smeh).

            Imate četiri ćerke i, prema poslednjim informacijama, sedmoro unučadi. A sada?
            - Dvanaestoro!

            Da li je neko od njih nasledio muzički talenat?
            - Nije, oni neće da budu muzičari.

            Kakav ste deda? Provodite li vreme sa unučićima?
            - Pa, naravno, kad god mogu, ali retko ih viđam. Tri ćerke žive u Nemačkoj, jedna u Danskoj, tako da redovno viđam samo jedno unuče, koje živi sa nama.

            Možete li da se setite koliko ste zemalja, otprilike, obišli?
            - Još nisam bio u Japanu i Kini.

            I koja vam se najviše svidela?
            - Amerika. To je zemlja snova.

            Severna ili Južna?
            - Obe!

            Kako se pripremate za koncert?
            - Nema šta da se pripremam, ja ću to da pevam kao ništa!

            Pred kime vam je bila najveća čast da pevate? Da li ste pred nekim imali tremu?
            - Nisam imao tremu, što bih imao? To nije kao kad igraš loptu pa promašiš. Nema čega da se plašiš.

            Hvalili su vas javno mnogi pevači, glumci, političari, čije pohvale su vam najdraže?
            - Političare baš ne volim (smeh), a najviše volim kad me pohvale novinari, kada napišu ono što imam u glavi, a ne kada izmisle šta njima odgovara.

            A koga biste vi pohvalili na ovoj muzičkoj sceni?
            - Ja ne znam zašto tu decu Granda toliko hvališu, kada su to neke “divlje” pesme koje im prave. Ne možemo time da se probijamo u svet. Oni im daju mikrofon, a ja bih im dao cucle! A dobar je Šaban Šaulić, pa ove naše žene koje lepo pevaju. Snežana Đurišić je velika, pa Verica Šerifović, Nada Topčagić... Ima žena koje iz duše pevaju. A ne osuđujem ja nikoga, svako se bori kako ume. Samo da malo pripaze na to da naprave dobre kompozicije sa kojima može da se ide na Evroviziju. A ne da svira violinu neko ko dođe ko zna odakle, da se uzme deo turski, deo grčki, pa se samo napiše tekst.

            Koje sve instrumente svirate?
            - Svirao sam klasičan bas i to sam dobro svirao, ali čim sam počeo da pevam batalio sam. Pa, ne možeš da zaradiš sa basom. Onda sam počeo da pišem pesme i tako...

            Šta vam je najvažnije u životu? Porodica, muzika...
            - Normalno, prva je porodica. Jer, da nije bilo porodice, možda ne bih bio to što jesam. A što se muzike tiče, različite stvari ljude teraju - nekoga nemaština, a nekoga bogatstvo. Ako si bogat, nije važno kako pevaš, kao što sad rade – plaćaju kasete, ploče, da se vide na televiziji. Oni sa televizije uzimaju pare, bogate se, a ovi drugi dobijaju slavu.

            Kako se održava brak? Vi ste sa svojom Milicom tolike godine.
            - Kako da vam kažem, ona je prihvatila taj život. I malo je tih žena koje su ostale sa jednim čovekom kao nas dvoje trideset godina. Naši Romići žene se po petnaest puta, a pogotovo kad se uzimaju pevačica i pevač. I onda tu nema braka. Moja žena bila je svesna da moram da idem da radim. Bilo je ljubomore, normalno, neki put ostanem malo duže, ali znao sam to da uskladim.

            Zbog ljubavi ste završili na Golom Otoku, kada ste zbog devojke pobegli iz vojske...
            - Mlad čovek, 20 godina, pa ne razmišlja. Nisam znao da će tako da ispadne.

            A da ste znali šta će vam se desiti, da li biste isto uradili?
            - Taman posla!

            Da li se osećate kao zvezda?
            - Nikada nisam. Nikad! Ja sam jedan običan čovek. Čak i ne želim da me ljudi tako “drže”. Više volim da me cene kao druga, kao prijatelja, nego kao pevača, nekoga ko je nešto više od njih.

            Šta mislite, da li ste zaradili onoliko koliko vredite?
            - Nisam, ali nije bitno, lepo mi je i ovako. Imam 70 godina, a nisam mrava zgazio, a to niko ne zna. Jedno 200 kompozicija mi je ukradeno, pevaju ih takoreći deca, ali i renomirani pevači. Sramota me da ih tužim, da im smetam. A da sam ja nekom uzeo kompoziciju, stavili bi me u zatvor. 

            Možda je ipak trebalo da ih tužite?
            - Šta ćete kad je situacija takva da zbog pesme ili para možeš da izgubiš život? Najbolje je biti fin.

            Lako praštate?
            - Celog života praštam.

            I onda vam je dobro?
            - Onda ne brinem uopšte.

(TV Novosti)